|
Svake godine se ponovo inzenadim atmosferi u mjesecu decembru i reakciji ljudi koji imaju sigurnost. Oni vide to kao još jedan Božić, još jednu smjenu godina sa najljepšim željama. Sasvim obično? Da, za vas i isto tako za mene je to nešto sasvim normalno. No u ovom trenutku mislim na ljude za koje to malo drugačije izgelda. Ljude koji upravo te najljepše želje trebaju, ljude koji se u ovom trenutku ne osjećaju sigurno i bezbjedno. Vi sigurno mislite na ljlude u Africi, žrtve tsunamija i djelovima svijeta gdje haraju građanski ratovi? Ja ne.. |
|||
| Ja mislim na mališane koji žive zajedno sa vama u istom gradu.
Ja ih ne poznajem, ali znam da su tu. Ja sam sigurna da postoje male djevojćije koje će ovih praznika ponovo doživjeti razočaranje. Ne zbog toga što neće dobit poklone, nego zbog neispunje želje za spasenjem. A na žalost se taj “klub” sve više i više proširuje… Ja mislim na te male duše, koje će i poslje praznika biti žrtve pohlepe njihovih tirana, koji svoju moć sprvode nad njima kao neljudske seksulane activnosti. |
|||
|
Možda Ja mislim na neuspjelu komunikaciju između odraslih koja za neku djecu zanči batine, polomljene kosti, plave masnice i srce puno suza. Svake godine shavitm ponovo da ta djeca nisu daleko od nas. |
|||
|
Godinu dana sam pomagla jednoj takvoj žrtvi silovanja, Strašna stvarnost koja ne nestane sa božićnom jelkom, čestitkom ili poklonom. Za trenutak izrečena osuda. Za trenutak, dok se ne dotaknu duboka osjećanja. A onda? Onda se opet sve zavije plaštom šutnje. Kao da „to“ onda nepostoji? Što nevidiš ne postoji? Nezam baš. One će se morati izvući iz te tragedije, uglavnom same. |
|||
| Svake godine se radujem reklami Coca Cole. | |||
|
|
|||
|
Onda saosjećam sa cijelim svijetom. Mi svi gedamo u Djeda Mraza koji se smije na zadnjoj strani kamiona, i znamo da je on jedini koji namiguje… I svake godine se pitam dali je colectivna svijest dovoljno snažna da nešto promjeni. Šta ako mi svi na božićnu noć izmedju 23:55 i 00:00 sati pošaljemo pozitivne misli u pravcu tih malih žrtvi? |
|||
|
Šta ako to učinimo bez velikih pompa. U tišini pošaljemo u Eter? Onda će nastati novi “val” koji će proći zemljinom kuglom, zato što uslijed vremenske zone nije istovremeno 23:55 kod svih nas. |
|||
|
Ili ću naći toliko puno ljudi na tom nepoznatom putu koji će učestvovati u tome pa će se stovrit jedan novi vatromet? Kao svjetla iskra na kontrastu tamnog neba koje postaje sve svjetlije? I šta će se desiti ako to ponovimo 31og decembra još jednom? Zajedno sa satom na televizoru, trgu, diskoteci, baru, hotelu stanici……. |
|||
| Najvjerojatnije će to biti najljepši poklon koji možemo svijtu dati, poklon što nekošta ništa, možda samo nekoliko suza….. naših suza! |
|||
| © Mary-Rose Kolkman & Dubravka Vajagic (www.thuisinmijnlichaam.nl) | |||
| Tekst in PDF | |||
Iskra svijetla kao vatromet u kontrastu tamnog neba….
će ih pustiti na miru za vrijem praznika, a možda i ne. Ja mislim na djecu alkoholičara i narkomana, male “pomoćnike” u porodici; tihe snage koje se kriju iza hrabrog držanja ili izazovnog smijeha. Niko nevidi odraslo znanje ispod tih malih djećijih lica.
Dali će se naše misli susresti? Dali će se spojiti sa mislima drugih? Dali će formirati zajedničku energetsku loptu? Topli zagrljaj za dijete koje tamo negdje ima taman toliko energije da preživi?
